Emocije i tijelo
Osnovni stav psihomotske medicine jeste da određena duševna stanja mogu uzrokovati poremećaje tjelesnih funkcija ili strukturalno oštećenje organa. Psihosomatske teorije fokusiraju se na emocije jer prolaze od pretpostavke da su emocije glavni posrednih između psihe i tijela, zato što imaju i psihičke i tijelesne kvalitete. Postoji konceptualizacija uspostavljanja osnove:
EMOCIJE – glavni posrednik izmedju tijela i psihe – mogu biti neposredno odgovorne za trajne tijelesne promjene – ključ za razumijevanje psihosomatike
Emocije u nastanku bolesti:
Psihoterapijski rad s psihosomatskim pacijentima pokazuje da gotovo uvijek postoji neka deformacija njihove osjećajnosti, bilo da se radi o defektu osjećajnosti koji se izražava kroz difuzna, nediferencirana i jaka osjetna stanja (aleksitimija), bilo da je riječ o hroničnom suprimiranim i potisnutim osjećanjima, dugotrajnim neadekvatnim raspoloženjem ili diferenciranim ali neadekvatnim emocionalnim rekacijama.
- Nediferencirana emocionalna rekacija ( aleksitimija) : osoba čija osjećanja nisu diferencirana zbog postojanja generalizovanog emocionalnog defekta reaguje na različite stimuluse difuznim, veoma snažnim i generalizovanim emocionalnim doživljajem. Haotična emocionalnost dovodi do prave ,,bude” u organizmu, odnosno pretjeranih tjelesnih reakcija, tokom dužeg vremena, vodi ,,trošenju” organizma i psihosomatskim lezijama. Situacija se pogoršava tme što je nediferencirana emocionalna rekacija po svojoj prirodi neadekvatna, ne dolazi do readaptacije čime se ovakva rekacija prolongira.
– Aleksitimija: primarna i sekundarna, parcijalna i totalna. Kod primarne – osjećanja nisu diferencirana zbog postojanja generalizovanog emocionalnog defekta (aleksitimični grč, aleksitimični blok mentalizacije).
Aleksitimične manifestacije:
– senzacije ili osjeti (nervoza, nemir, težina u grudima…)
– organske sintagme („prestanite da mi dižete pritisak“….)
-somatske reakcije (naježio sam se, pocrvenio sam, crijeva su mi se prevrnula…)
-ponašanja (došlo mi je u zemlju da propadnem, oči bih joj iskopala…)
- sudovi o osećanjima (osjećao sam se glupo, grozno, idiotski, ko budala….).
2. Dispozicija prigušivanja emocionalnih reakcija: osobe koje hronično u različitim situacijama prigušuju ( suprimiraju) svoje emocionalne reakcije ne izražavajući osjećanja, gube funkciju aktivnog djelovanja na stimulusne situacija. Kako osoba na ovaj način ne rješava probleme, ne dolazi do readaptacije i do prestanka osjećanja. Osjećanja duže traju, a vremenom, tijelo se priprema za akciju koja izostaje. Hroničnim djelovanjem emocija, tijelo se adaptira na ,,normalno” stanje, kao kod esencijalne arterijske hipertenzije ili ,,troši” organ predisponiranim za to.
3. Dispozicija pretjeranog emocionalnog reagovanja: osobe koje pokazuju hronični obrazac reagovanja pretjeranim i neadekvatnim osjećanjima, mogu razviti psihosomatsku bolest. Neadekvalno osjećanje po prirodi je takvo da ne dovodi do readaptacije, već samo pogoršava neadaptaciju. Osoba koja se svaki čas hronično ljuti na druge, izražava svoje ljutnje do te mjere da će pogoršati odnose sa drugima, te će postati hronično ljuta. Hronifikacija ljutnje vodi hronifikaciji tijelesne reakcije, a preopterećenja organizma i oštećenju organa kod date osobe, na primjer srce i kardiovaskularni sistem.
4. Dugotrajna raspoloženja: hronična stanja neadaptacije rezultiraju hroničnim osjećanjima ili raspoloženjima. Dugotrajno djelovanje emocije na tijelu preopterećuje organizam, remeti imunološke i nervne mehanizme i vodi u psihosomatsku leziju. Neadekvatna ili patološka raspoloženja najčešće su prolongirana tugom, anksioznošću, depresijom, zabrinutosti, inferiornosti, usamljenosti, nevoljenosti itd. Pored svjesnih, nesvjesnih ili parcijalno svjesnih raspoloženja ostvaruje isti uticaj na organizam.
Somatoformni poremećaji odnose se na simptome koji sugeišu neku fizičku bolest ali bez ikakve organske podloge.
Fizičke tegobe za koje se ne može naći odgovarajuće medicinsko objašnjenje.
U osnovi ove grupe poremećaja nalazi se tendencija ka izražavanju psihičkih tegoba kroz tijelesne simptome.
Po Međunarodnoj klasifikaciji bolesti (MKB-10) somatoformni poremećaji dijele se na:
Somatizacioni poremećaj: Osobe sa ovim poremećajem imaju brojne somatske simptome, koji su najčešće praćeni anksioznošću ili depresijom, te dovode do značajnih problema u funkcionisanju.
Hipohondrijski poremećaj: Osoba je preokupirana mogućnošću postojanja jednog ili više ozbiljnog i progresivnog somatskog poremećaja.
Perzistentni somatoformni bolni poremećaj: Karakterišu ga stalne žalbe na trajan, jak i iscrpljujući bol, a najčešće su prisutne žalbe na glavobolju, bol u leđima ili u predjelu lica.
Somatoformnu disfunkciju vegetativnog nervnog sistema: Kod ovog poremećaja žalbe su zasnovane na stvarnim znacima aktivacije vegetativnog nervnog sistema (palpitacije, znojenje, crvenilo, tremor) ili subjektivnim doživljajima (senzacija prolaznog bola, žarenje, težina, stezanje, osjećaj nadutosti).
Nediferencirani somatoformni poremećaj: Odlikuje se brojnim, promjenjljivim i stalnim žalbama na više tjelesnih tegoba, osjećajem zamora i gubitkom apetita.
Prema Američkom psihijatrijskom udruženju psihosomatske bolesti dijele se na:
– kožne bolesti: akne, urtikarija, neurodermitis (hronične kožne promene,pruritus ) i
angioneurotski edem (otok kapaka, usana, jezika…)
– bolesti gastrointestinalnog trakta: spazam mišića između jednjaka i želudca i želudca i
dvanaestopalačnog creva, želudačni čir i čir dvanaestopalačnog creva, hronični zatvor,
ulcerozni kolitis, hronična upala tankog crijeva (Crohnova bolest)
– bolesti disajnih organa: bronhijalna astma
– bolesti bolesti srca i krvnih sudova: angina pektoris i infarkt, visok krvni pritisak, aritmije
– bolesti žlezda sa unutrašnjim izlučivanjem: šećerna bolest, nizak šećer u krvi
(hiperinzulinizam i hipoglikemija), pojačan rad štitne žlezde
– reumatske bolesti: reumatska upala zglobova, hronična bol u kostima
– ginekološke bolesti: bolne menstruacije, spontani pobačaji
- ostalo: alergijske reakcije, migrene i druge glavobolje, hronični pruritus, tumori.
Holistički pristup liječenju znači da se tijelo bolesnika i njegov duh posmatraju kao jedna Cijelina, koja treba da živi u harmoniji sa svojom psihosocijalnom okolinom.
Danas je prihvaćeno da emocije potiču iz više različitih moždanih struktura i da ta složena stanja imaju tri komponente:
– Tijelesne (fiziološke*);
– Kognitivne (subjektivne doživljajne komponente);
- Bihevioralne (izražajne komponente);
Emocija je uvek reakcija bića na neko zbivanje. Zato je daleko adekvatniji pojam EMOCIONALNA REAKCIJA umesto: emocija, osećanje, sentiment..
Stimulusi: egzogeni i endogeni, (somatogeni i psohogeni)
U emocionalnoj reakciji se sliva percepcija odredjenog dogadjaja (ili posmatranog objekta) s percepcijom sopstvene reakcije na taj dogadjaj. Zbog toga se taj dogadjaj ne samo opaža nego i osjeća. Upravo to razlikuje emocionalne reakcije od drukčijih reakcija bića.
Tačka tog “slivanja” je aktivacija pre svega, limbičkih asocijacionih regiona i limbičkog sistema koja pokreće mehanizam percepcije sopstvene reakcije na dogadjaj. Biće uvek teži da uspostavi sklad (ravnotežu) izmedju spoljašnjeg svijeta i svog unutrašnjeg svijeta (izmedju svijeta i svog RO), odnosno da se ADAPTIRA. Emocionalne reakcije su uvijek usmjerene ka adaptaciji.
Emocije su uvek LOGIČNE. Radi se o “unutrašnjoj logici “ pojedinca (često skrivenoj… čak i njemu samom), a ne o našoj logici ili opšte važećem “zdravom razumu”. Logika može biti tačna i pogrešna pa i emocije mogu biti adekvatne i neadekvatne.
PSIHOTERAPIJSKA STRATEGIJA:
Glavni cilj psihoterapije aleksitimičnog pacijenta jeste da mu se pomogne u izgradnji psihičke strukture koje omogućuje doživljavanje diferenciranih osjećanja i povećanja svjesnosti o svojim osjećanjima ( emocionalna pismenost). Time se postiže bolji odnos sa životnim problemima, emocijama se vraća mjesto i funkcija koji imaju u životu svakog čovjeka, samim tim dolazi do sprečavanja somatizacija i razvoja psihosomatskih poremećaja i bolesti.
Prva faza pristupa ima za cilj da pacijenta dovede u stanje relativne opuštenosti kada govori o svojim problemima.
Druga faza je posvećena edukacija pacijenta o funkcijama koje emocije imaju u duševnom i socijalnom životu. Psihoedukacija o važnosti osjećanja, te da su korisne, da je dobro osjećati i da svako ima pravo da osjeća.
Treća faza usmjerena je na emocionalnu reakciju. Šta misli o sopstevnim osjećanjima, da ih preispituje i da traži način da ih izražava.
Čak i svoja neprijatna osjećanja možemo iskoristiti kako bi razriješili prave probleme u svom životu, te kako bi prijatnim osjećanjima poboljšali kvalitete življenja.
Distonizirajuća fantazija: sistem iskrivljenih uvjerenja,argumenata i fantazija o datom osjećanju (represorna i supresorna fantazija).
Distonizirajuća fantazija najčešće tačno odražava ranu porodičnu realnost u vezi sa odredjenim osjećanjem.
Fantazije o intenzitetu emocije – emocije kao ubice i emocija kao ludilo (snažne emocije dovode do smrti ili ludila). Fantazije o vrsti emocije:
Ako dozvolim sebi ljutnju:
Ispašću primitivan i nevaspitan pa će me drugi izbjegavati
Povijediću drugoga, koji će me onda odbaciti;
Ako osjetim i izrazim strah:
Drugi će vidjeti da sam slabić ili kukavica pa će me odbaciti
Izgubiću kontrolu nad sobom i poluditi.
Ako osjetim zadovoljstvo:
Izbaksuziraću, pa će se sigurno desiti neka katastrofa
Zauvijek ću prestati da radim
Ako osjetim ili izrazim tugu:
Pokazaću da sam slabić pa će me svi odbaciti
Izgubiću kontrolu i postaću depresivan
Pući će mi srce
Ovo su samo neke od poruka, naših fantazija o tome, šta će se dogoditi ako sebi dopustimo određenu emociju. Emocije su uvijek logične.
Psihoterapija prigušenih i potisnutih osjećanja:
– Identifikacija problematične deficitarnosti osjećanja
– Identifikacija distonizirajuće fantazije
– Korekcija distonizirajuće fantazije
– Doživljavanje i izražavanje osećanja
– Stabilizacija i integracija promjene
