Kako ostavljeni prestaju voljeti?

Tokom prekida odnosa, uvijek jedan partner prije osjeća nezadovoljstvo i prestaje da voli. Pitanje koje se postavlja, šta je sa drugom stranom koja još uvijek voli bivšeg partnera? Obično partneri koji su inicirali raskid ne tuguju, dok osoba koja je ostavljena prolazi kroz faze tugovanja. Tuga se javi kao osjećanje kada procjenimo da je nepovratno izgubljeno, neko ko nam je važan, neko koga volimo. Za ljubavni odnos na početku je važno da se vežemo za neku osobu koja postaje objekat naše ljubavi, dok je prilikom raskida potrebno da dođe do razvezivanje od osobe. Upravo je tugovanje proces razvezivanja od voljene osobe. 

Osoba koja je ostavljena, još uvijek voli, ima osjećanja koja su vezana za bivšeg partnera, te je potrebno da dođe do razvezivanja, jer u suprotnom ona je i dalje vezana za njega i nepripremljena za novu ljubav i nova vezivanja. 

Erik Bern naglašava da je vrijeme koje je potrebno da tugovanje obavi svoju psihološku funkciju oko šest nedelja, bez obzira na kulturološke norme. Voljeti nekog znači poznavati ga onakvog kakav jest, prihvatiti ga kao cijelinu i doživljavati kao nekog ko je veoma značajan i važan. Drugim riječima, voljeti nekog znači pokrenuti jedan ogroman psihički mehanizam koji omogućava ljubav, kao i ostvariti odnos ljubavi sa nekom osobom. Odustajanje od ljubavi je takođe psihički manevar kao što je i doživljavanje ljubavi, a s čijom se dramatikom susrećemo u procesu tugovanja nastalim zbog gubitka voljene osobe. 

Tugu koja osoba osjeća ima svoju funkciju.  Tugovanje proces koji zahtjeva aktivnu adaptaciju na gubitak: prihvatanje, proradu i integrisanje gubitka u život.

– Prorada i diferencijacija vrednosnog sistema;

– Emocionalno razvezivanje od izgubljenog i adaptacija na nove uslove življenja;

– Ukazivanje na preostale životne vrijednosti- afirmacija postojećih socijalnih veza;

Tokom raskida osoba prolazi kroz mnoge reakcije tugovanje, na emocionalnom, kognitivnom, tijelesnom i socijalnom nivou.

Reakcija na emocionalnom nivou:

• bespomoćnost;
• tuga, tjeskoba, strah, ranjivost, nesigurnost;
• razdražljivost, frustriranost, ljutnja, bijes;
• doživljaj praznine;
• usamljenost, doživljaj napuštenost te čežnja za ponovnim kontaktom;
• osuđivanje sebe/drugih, osjećanje krivice;
• smanjeno samopoštovanje;

Na kognitivnom nivou:

• nevjerica da je do gubitka došlo;
• zbunjenost, problemi sa koncentracijom;
• preokupiranost mislima;

Na tijelesnom nivou:

• napetost;
• nemir;
• promjena u apetitu;
• promjena navike spavanje;

Na bihevioralnom nivou:

– plakanje , uzdisanje, jadikovanje, rastresenost

– izbjegavanje podsjetnika na gubitak ( ljudi, mjesta, stvari, razgovora);

 – neodlučnost, otežanu procjenu pri odlučivanju;

 – nemotivisanost , pasivizaciju, zanemarivanje dobrih navika;

 – povećanu produktivnost;

 – povećanu upotrebu alkohola i duvana;

 – rizična ponašanja;

 – regresivna ponašanja ( gubitak ranije stečenih navika, nezrelo ponašanje);

Na Socijalnom nivou:

– smanjeno interesovanje za druge ljude i ranije prijatne aktivnosti;

– izbjegavanje kontakata;

– prekomjerno anksiozno vezivanje za druge;

– doživljaj otuđenosti;

– zavist prema onima koji nisu doživjeli gubitak.

Problem nastaje kada se proces tugovanja blokira, kada se ne tuguje i kada se koči razvezivanje, bilo tako što osoba uporno ne prestaje da voli, bilo tako što vezanost poprima neki drugi oblik. Tipično ponašanje je neprihvatanje činjenice da je kraj odnosa ljubavi, nadanja da će se ljubav obnoviti, te da će se partner vratiti. 

Kada potražiti stručnu pomoć?

Poslednja faza procesa žalovanja jeste prihvatanje realnosti takve kakva ona jeste, a to je realnost bez voljene osobe. Momenat kada treba potražiti stručnu pomoć jeste kada tuga zbog toga što nas je partner napustio remeti svakodnevni život, te da je prošlo više vremena od kada je potrebno da tuga obavi svoju psihološku funkciju.