Ko čuje vašu traumu?

,,Trauma je nevidljiva sila koja oblikuje naše živote. Ona oblikuje način na koji živimo, način na koji volimo i način na koji shvatamo svijet. To je korijen naših najdubljih rana. Dr. Maté nam daje novu viziju: društvo informisano o traumi u kojem roditelji, nastavnici, doktori, kreatori politike i pravno osoblje se ne bave ispravljanjem ponašanja, postavljanjem dijagnoze, suzbijanjem simptoma i prosuđivanjem, već umjesto toga nastoje razumjeti izvore iz kojih izviru zabrinjavajuća ponašanja i bolesti u ranjenoj ljudskoj duši. On nam ukazuje na put individualnog i kolektivnog ozdravljenja.” – rekao je Gabor Mate

Kada Mate govori o tome da smo povezani sa sobom, govorimo o tome kako zapravo znamo šta osjećamo i doživljavamo u datom trenutku i da to protumačimo na odgovarajući način. Bez ove sposobnosti smo izgubljeni i s njom se rađamo. Sjetite se kako je novorođenče povezano sa svojim osjećanjima. Kada razgovaramo sa odraslima, uvidimo kako ima jako puno ljudi koji ignorišu svoje osjećanje. Šta se dogodilo kada se diskonektujemo između djetinjstva i odrasle dobi? Dogodila se ne prihvatanjem od strane naše okoline.

Trauma je emocionalni odgovor osobe na uznemirujuće iskustvo. Malo ljudi može proći kroz život a da se ne susreće sa nekom vrstom traume. Ono što je najvažnije, događaji su traumatični do tog stepena da potkopavaju čovjekov osjećaj sigurnosti u svijetu i stvaraju osjećaj da bi katastrofa mogla zadesiti u bilo kojem trenutku. Gubitak roditelja u djetinjstvu, automobilske nesreće, fizičko nasilje, seksualni napad, neočekivani gubitak voljene osobe su obično traumatični događaji.

Postoje tri glavne vrste traume: akutna, hronična ili kompleksna.
Akutna trauma je rezultat jednog incidenta. Hronična trauma se ponavlja i produžava, kao što je nasilje u porodici ili zlostavljanje. Kompleksna trauma je izloženost različitim i višestrukim traumatskim događajima, često invazivne, interpersonalne prirode.

Odnos vezanosti – trauma

Roditelji za nas mnogo toga umiju, nama sa dvije godine način kako naši roditelji obavljaju neke aktivnosti izgleda nedostižno. Šta se dogodi kada dođe do nasilja? Kako izgleda naša predstava o roditeljima? Onog trenutka kada se dogodi nasilje, ne možemo to da povežemo sa našim roditeljima, sa prethodnim iskustvom koje imamo o njima, nekoj vizuelnoj slici koju smo stvorili. Tada dolazi do stvaranja se uvjerenja.
,, Moj otac/ majka/ staratelj nije izvor zaštite kako sam tumačio. “

U pokušaju da sebi objasnimo šta se dogodilo i da naša slika o roditeljima nije realistična, za nas se svijet raspada. Za nas kao djecu veoma je teško da sebi priznamo da se naši roditelji ne uklapaju u predstavu koju smo stvorili, zbog toga se dijete služi mehanizmom ,,Nešto nije uredu sa mnom.” Djetetu je lakše da prizna da nešto nije uredu sa njima, jer mogu da povjeruju da sa njima nešto nije uredu, ali neću ,,preživjeti” ako vjerujem da roditelji nisu uredu. Žrtvovaćemo sebe.
Djeca vrlo brzo preuzimaju krivicu, jer tada figura roditelja ostaje netaknuta. Često dijete sebi prebacuju krivicu, jer ima uvjerenje da je to zaslužilo ili da se to nije dogodilo.
Ponekad se događa da dijete odluči da se nekom otvori, te da mu kaži šta se događa, ali često same poruke budu blokirane ili propraćene porukom ,, Nije to ništa dogodilo se i meni.” Ili poput poruka ,, Meni je bilo i gore, to je i dobro.”
Tada dijete zaključuje da nema oslonca, nema nikog da mu kaže ,, Da desilo se i da mora prestati.”

Za dijete koje je doživjelo traumu ili odrasla osoba, lakše nam je da priznamo da sa nama nešto nije uredu, nego sa drugima. Dolazimo do životne pozicije – Ja nisam oke, ali svi drugi jesu.

Kakve metode se koriste?

Roditeljstvo, kao dio terapijskog procesa, omogućava odraslim klijentima priliku da sebi daju ono što nisu imali u odrastanju. To često uključuje učenje novih, prilagodljivih načina da se bude sa sobom i drugima, kao i odučavanje od neprilagođenih načina života.

Naučite kako ispoljiti svoje emocije,
Mnogo toga što učimo o obradi i dijeljenju emocija pod uticajem je porodičnog porijekla. Neke porodice su vrlo otvorene sa emocionalnim jezikom i dijeljenjem, dok druge nemaju kulturne identifikacije, izražavanja ili dijeljenja emocionalnih iskustava.

U procesu roditeljstva možemo naučiti pronaći jasan jezik za svoje emocionalno iskustvo, kao i naučiti kako to podijeliti s drugima na zdrav način.

Naučite postaviti granice,
Učenje kako postaviti granice često je dio procesa ponovnog roditeljstva. Uobičajeno je da djeca nauče kako ugoditi ljudima, a da pritom ne stiču mnogo svijesti o vlastitim potrebama. Kao odrasli, ovo može biti problematično jer se bez granica možete osjećati nesretno, nesigurno ili izgorjelo nakon interakcije s drugima.

Naučite kako izgledaju zdravi odnosi,
Ono što naučimo odrastajući često nas prati u našim odnosima sa odraslim osobama, utičući na to kako se povezujemo sa porodicom, prijateljima. Na primjer, ako je vaš odnos s roditeljem bio jednostran i oni nikada nisu slušali šta ste imali da kažete kada ste bili dijete, mogli biste prihvatiti ovakvo ponašanje prijatelja ili romantičnog partnera kada ste odrasli.

Roditeljstvo vam može pomoći da shvatite da je u redu komunicirati šta osjećate i šta vam je potrebno od partnera. Ili, ako ste kao dijete bili navikli na oštre kritike, mogli biste biti posebno osjetljivi na primanje bilo kakvog oblika kritike od svog partnera.

Kroz roditeljstvo (reparanting) možete naučiti da postoji zdrav način primanja i davanja kritike koji je neophodan u funkcionalnim odnosima.

Traume koje su nastale odjekuju decenijama i mogu promjeniti osobu za cijeli život. Možda ne možemo kontrolisati svijet, ali možemo svoje unutrašnje iskustvo. Da li ćemo ostati zarobljeni u sopstvenoj traumi, prenijeti je na druge ili je prevazići, naš je lični izbor.