Reakcija zamrzavanja (eng. freeze)

„Posljedice neriješene traume mogu biti razorne. To može utjecati na naše navike i pogled na život, što dovodi do ovisnosti i lošeg donošenja odluka. To može uticati na naš porodični život i međuljudske odnose. Može izazvati stvarnu fizičku bol, simptome i bolest. I to može dovesti do niza samodestruktivnih ponašanja.“ – Peter Levine

Dr Pitera Levina,  specijalizovan za traumu, govori da simptomi neposredno nakon traume uključuju hipervigilnost (biti stalno “na straži”), intruzivne slike i flešbekove, ekstremnu senzitivnost na svetlo i zvuk, hiperaktivnost, noćne more, nagle promene raspoloženja (bes, plač), sram i manjak samopouzdanja, smanjenu sposobnost nošenja sa stresom, probleme sa spavanjem itd. U kasnijim fazama mogu se javiti panični napadi, anksioznost, fobije, odsutnost, “mentalna magla”, izbegavajuća ponašanja (izbegavanje mesta, aktivnosti, uspomena, ljudi), privučenost opasnim situacijama, adiktivna ponašanja (prekomerno konzumiranje hrane, alkohola, cigareta itd.), izrazito pojačana ili snižena seksualna aktivnost, amnezija ili zaboravnost, nesposobnost za ljubav, brigu i emocionalnu povezanost sa drugim osobama, strah od smrti ili kratkog života, samopovređivanje itd.

Reakcija zamrzavanja (eng. freeze)

Freez ili reakcija zamrzavanja je treći odgovor u tradicionalnom modelu traume. Odgovor karakteriše fizičku i emocionalnu nepokretnost. Ljudi se mogu činiti „zaglavljenima“ u traumatičnom događaju, nesposobni da ga obrade ili prevaziđu. Ovaj odgovor je često povezan sa disocijacijom, osjećajem nepovezanosti sa okolinom i/ili tijelom. Uslijed reakcije zamrzavanja dolazi do izolacije, izbjegavanja društvenih interakcija te disocijacije od vlastitog tjelesnog iskustva i emocija.

Kada se nađemo u sitaucijama koja nas po nekim aspektima podsjeća na raniju traumu, reagujemo na jedan od tri načina, tako što bježimo, borimo se ili se zamrznemo. Kao što smo reagovali u izvornoj traumatskoj situaciji, na našem tjelesnom nivou donosimo odluku kada smo suočeni sa situacijom ili periodom života, da li da bježimo, borimo se, ako ni jedan od ova dva, onda se zamrznemo.

Kako nas štiti takva reakcija? 

• Zapravo takva rekacija smanjuje nivo doživljaja, neprijatnosti i omogućuje nam da preživimo određenu situaciju. 

Sigurno smo se svi nekada našli u situaciji da nismo znali kako reagovati, te smo se kasnije sjetili šta smo mogli reći u datoj situaciji ili kako reagovati na istu. 

Naša rekacija je vjerovatno bila muder izbor kada smo bili dijete, ako je dijete preživjelo zlostavljanje ili zanemarivanje u djetinjstvu većinom je bilo disocirano. Ako je bila neka burna reakcija, samim ne reagovanjem dovelo je da se agresivno ponašanje druge osobe smanji. Važno je da u odrasloj dobi vidimo šta nas je u ponađanju druge osobe okinulo na staru reakciju, kada smo bili nemoćni. 

Šta se dešava sa tijelom?

Kada doživimo traumatično iskustvo i nismo u stanju reagovati na način „bori se ili bježi“, mi se zapravo „smrznemo“, kaže dr. Levine.

Tada zadržavamo dah, naša se dijafragma zgrči i tijelo ukruti.

Energija koja je bila namijenjena bijegu od te opasnosti ostaje zarobljena u nama i poslije se može očitovati kao PTSP, što nam uvelike narušava kvalitetu života.

Kada smo u freez-u nismo u kontaktu sa našim tijelom, nemamo ze neko iskustvo riječi, a riječi su važne. Jer nam pomažu da imenujemo emocije i dajemo im značaj, ako im ne dajemo značaj, ostajemo disocirani od emocija, te dolazi do psihosomatike. 

Kako izaći iz freez-a?

Tijelo je našlo način da preživi neku situaciju, ali je problem što nije znalo izaći iz nje, te nam je u cilju da se vrati normalnom funkcionisanju simpatikusa i parasimpatikusa, ako se trauma dogodila na ranom uzrastu, trebamo sebi dati prostora za rad. Zacijeliti, postepeno ,,otapanje“ sebe i osvješćivanje svojim nezadovoljenih potreba, preraraživanje onog što je ostalo neprorađeno, te dolaskom do svog autentičnog dijela.