Alisa u zemlji ljubavi

• Da li ljubav mora da boli?
• I da li je prava ljubav, ako nije zaboljela?
• Ovakvi su muškarci, a takve su žene.

Ovo su česta pitanja ili uvjerenja koja sebi postavljamo kada se nalazimo u nekom partnerskom odnosu ili prije nego stupimo u jedan odnos. Da bi razumijeli šta se dešava u ljubavi, zdravom partnerskom odnosu, važno je da vidimo šta je uzrok ovakvih uvjerenja.

Niz adaptacija ili odluka za preživljevanje kojim pokušavamo da ponovimo orginalnu simbiozu i razriješimo dileme iz djetinjstva. Često zbog predstave o ljubavi koja biva iskrivljena mi odstupamo od efikasnog emotivnog odnosa.

Tokom odrastanja u našim primarnim porodicama formiraju se određenja uvjerenja ,,ovakvi su muškarci, takve su žene, ovo sam ja, a ovakav je život” ovakvo jedno uvjerenja zasnovano je na predstavi roditelja. Ovo se zove odluka o scenariju koje dijete piše. Svako od nas stvara sopstveni scenario za budućnost, ali  ako dijete iskrivljeno tumači određene poruke i uvjerenja, kasnije može postojati problem u djetetovom donošenju odluka. Taj skup zaključaka, uvjerenja i odluka formira se u dječijem referentnom okviru, i postaje filter kroz koji se svijet doživljava. Kada smo odrasli, a donosimo neke iskrivljene odluke, tada kažemo da iskrivljena predstava dolazi iz ego stanja Djeteta.

Kako često pričamo o emocijama, kako se one utiču i kako se prenose, tako negdje dolazimo i do dijela kako su uključene u naš partnerski odnos, uzmimo za primjer emociju ljutnje. Roditelje koji su smatrali da je ljutnja isti što i odbacivanje, izbjegavali su ljutnju, oni su stav vezan za ljubav i ,,ljutnju” prenosili svojoj djeci i izbjegavali bi se da ljute, ali kada bi došlo do toga da im je ,,pukao film” tada bi djeci pokazali ljutnju, te bi djeca to doživjela kao odbacivanje. U disfunkcionalnim porodicama, djeca često donose zaključke da ih ne vole. Odrastaju u strahu od gubitka jednog roditelja, nedostatka ljubavi i često donose odluku: U ljubavi nema ljutnje, živjeću bez ljutnje i svađe. Te u odraslom dobu kada ulaze u parterski odnos, dolazi do problema u komunikaciji, ljutnju shvataju kao odbacivanje te da to nije odnos bliskosti, jer je dječija odluka i dalje tu. 

,,Prava ljubav je bolna” svjednoci smo da kroz brojne predstave o ljubavi koje dopiru do nas kroz život, kao što su literature, muzika, filmovi u velikoj mjeri imaju snažnu asocijaciju između ljubavi i patnje. Često emociji ljubavi dajemo značaj kroz patnju, jer smo naučili da to tako treba. Ljubav je bolna jer je samo takva prava. Antiteza ljubavi glasi: ljubav se ne može tako lako mjeriti. Ljubav nema nikakve veze sa bolom, već sa osjećanjem zadovoljstva, ispunjenosti. Tamo gdje nastaje bol, prestaje ljubav. Bolom se mjeri stepen zavisnosti od druge osobe, a ne stepen ljubavi.

Jedan od značajanih momenata jeste kada želimo promjeniti svog partnera, ali ovo takođe uključuje našu predstavu koja je povezana sa djetinjstvom  „Ako nikad nismo bili u mogućnosti da promijenimo svoje roditelje u toplog, njegovatelj(e) za kojim ste čeznuli, pronailazimo emocionalno nedostupane partnere koje pokušavamo mjenjati kroz ljubav.” Ovim negiramo svoje očajanje, razočaranje prema roditeljima. Stvaramo predstavu da ćemo ga svojom ljubavlju natjerati na promjenu, jer neko će se zbog ljubavi prema nama promjeniti. Kada se to ne ispuni, bivamo očajni i razočarani.

Sve ove pogrešne predstave o ljubavi, donose osjećaj nezadovoljstva kod nas samih. Često opravdavamo nečija ponašanja, potiskujemo emocije, vodeći se određenim obrazcem. Ljubav je kulturno određena kao jedna od najznačajnijih životnih vrijednosti, a kada je ugrožena  postaje stresna situacija, ljubavni stresovi postaju okidači za različite mentalne i emocionalne poremećaje. 

Zbog toga je važno da volimo sebe, da gradimo samopouzdanje kako bi znali šta nam je uredu tolerisati, a šta ne. Kakva je naša predstava o ljubavi i da li određena osoba odgovara našoj zreloj predstavi.

Ljubav nema nikakve veze sa bolom, već osjećajem zadovoljstva, sreće i ispunjenosti;

Bolom se mjeri stepen zavisnosti od druge osobe, a ne stepen ljubavi;

Ljutnja nije odbacivanje, nego zahtjev za promjenu ponašanja;

Ljutnju osjećamo prema ljudima koji su nam važni i koji nam znače;

Nikakva ljubav, ma koliko bila jaka, ne može promjeniti ličnost voljene osobe;

Nikakva partnerska ljubav ne može nadoknaditi nedostatak ljubavi u djetinjstvu;

Treba birati ljude na osnovu onog kakvi su, a ne na osnovu nade šta će mjenjati.

– Nedostatak ljubavi u djetinjstvu ili sadašnjosti nije odravdanje za neodgovornost prema samom sebi, već poziv da kao odrasli donesemo odluke o promjeni i pobrinemo se za svoja osjećanja i ponašanja.